Budistički oltar

Kao deo svakodnevne prakse, korisno je kod kuće napraviti mali oltar, kao sveti prostor u kojem smo zaštićeni, mesto gde ćemo meditirati ili kao podsetnik tokom dana da tek treba to da učinimo. Oltari mogu biti veliki, komplikovani i vrlo formalni (u manastiru), kao i sasvim jednostavni i mali (u privatnoj kući).

Po pravilu je u središtu oltara predstava Bude u vidu kipa, slike ili simbola – obično je taj simbol bodhi drvo ili otisak njegovih stopa. Međutim, tradicija je da oltar sadrži i druge ukrase kao što su sveće, mirisni štapići i cvetovi. Najčešće je Buda postavljen na najvišu tačku oltara, a sveće, mirisni štapići i posude sa peskom u koje se oni zabodu, kao i cvetovi su postavljeni niže, sa obe strane.

alter10

Ovi predmeti se redovno „prinose“ oltaru (kako je to objašnjeno kasnije), jer svaki od njih nosi simboličku vrednost i predstavlja vrlinu (sīla), koncentraciju (samādhi) i mudrost (pañña). Vrlina je predstavljena cvetovima, zato što imaju miris i lepotu koji podsećaju na nekog ko vodi dobar, čestiti život. Mirisni štapići simbolizuju koncentraciju, bezgraničnu sabranost uma, kao i njegovu nepokolebljivost, stabilnost. Baš kao što dim mirisnog štapića može krenuti na bilo koju stranu, tako i sabranost uma prožima čitavu svest, na bilo kojoj strani. Sveće predstavljaju jasno viđenje, razumevanje ili svetlost mudrosti.

Dodatni predmeti na oltaru mogu biti slika učitelja ili neki drugi predmet koji imaju poseban značaj za vas, kao što je recimo kamen s anekog svetog mesta ili kristal, komad drveta ili slični prirodni predmeti. Sliku učitelja treba postaviti niže od kipa Bude.

Oltar služi kao fokusna tačka za um, podsetnik i simbol kvaliteta koje poštujemo i negujemo. Već puko sedenje kraj Budinog kipa ili ispred oltara može doneti mnogo mira. Ovaj efekat se pojačava prinošenjem predmeta oltaru i brigom o njemu.

Prinošenje oltaru

Kada nešto prinosite oltaru, primenjuju se isti osnovni principi. Iako su cvetovi i sveće laki po težini, kada ih prinosimo oltaru, uobičajeno je da ih držimo sa obe ruke dok ih stavljamo na oltar. Još jedan način da iskažemo poštovanje je da celom tom činu posvetimo svoju punu pažnju.

Mirisni štapić, upaljen iznad sveće, držimo između oba dlana i podižemo u visinu čela. Glava se malo povije napred kako bi se dodirnula sa dlanovima. Štapić se zatim zabode u odgovarajuću posudu na oltaru, a završni gest kada načinimo anđali prema oltaru završava obred prinošenja. Na kraju se možemo pokloniti tri puta. Da bi se ugasile sveće, smatra se da je elegantnije ako to uradimo posebnim poklopcem za sveću ili ako rukom nekoliko puta brzo zamahnemo iznad nje, nego da duvamo u plamen.

Ne treba zaboraviti da prinošenje bilo čega oltaru, Budi ili poštovanom učitelju predstavlja specijalan događaj i čitava procedura treba da odiše atmosferom posvećenosti i poštovanja.

Održavanje oltara

Sem što se oltar drži urednim i čistim, ukoliko je um uznemiren i ophrvan mislima, može biti vrlo umirujuće ako namerno raspremimo čitav oltar i zatim svaki predmet na njemu pažljivo očistimo, sa puno sabranosti – to je jedan čin predanosti, sabranosti i koncentracije koji vraća mir i uvećava spokojstvo.

shrine2

 

Gete i mindfuness

Ima jedna strofa u drugoj knjizi Geteovog Fausta, zapravo dijalog Helene i glavnog junaka u zanosu ljubavi, koja glasi:

“Ne gleda duh sad napred, niti se prošlog seća,
jedino sadašnjica – jeste sva naša sreća.
Ona je zalog, dobit, ona je blago bez broja…”

U njoj otkrivamo još jednu formulaciju umeća koncentracije na i uviđanja vrednosti sadašnjeg trenutka. Kako Gete objašnjava u pismu kompozitoru i muzičkom pedagogu Karlu Cajteru, pisanom otprilike u isto vreme kada i ovi stihovi, važna karakteristika umeća življenja u antici jeste znati kako živeti u sadašnjosti i razumeti ono što naziva “zdravlje sadašnjeg trenutka”. U antičkoj Grčkoj, kaže Gete, taj trenutak je bio “bremenit”. Drugim rečima, ispunjen je značenjem, ali je isto tako življen u svoj svojoj realnosti i punoći obilja, zaokružen, dovoljan sam po sebi. “Mi danas ne znamo da živimo u sadašnjosti,” nastavlja Gete (zar je ova naša epidemija odsutnosti počela još u njegovo vreme!?). “Za nas ideal je u budućnosti i može biti objekat jedino neke vrste nostalgičnog priželjkivanja, dok sadašnjost smatramo trivijalnom i banalnom. Zaboravili smo kako da izvučemo korist iz sadašnjeg; ne znamo više – za razliku od starih Grka – kako da postupamo u sadašnjosti i u vezi sa sadašnjošću.”

Eto kako stari dobri Gete može da zvuči vrlo savremeno 🙂

faust