Beleška za polaznike našeg kursa palija, o jednoj jako važnoj reči koja im se pojavljuje u vežbama:
Appamāda je zanimljiva reč sačinjena od korena, dva prefiksa i padežnog nastavka. Kada se razbije na sastavne delove, izgleda ovako: a + (p)pa + mada + ena.
Koren je mada, što znači „opijenost, ošamućenost, ludilo“, tako da je englesko mad = lud, a možda i naše mahnit, očigledno istog porekla. U paliju je čitav niz reči u srodstvu sa tim korenom, kao na primer majja (vino, koje u petom pravilu za nezaređene pominjemo zajedno sa surāmeraya = rakija, da ih nećemo uzimati jer pomućuju pravilno rasuđivanje), zatim matta (1. opijen nečim, pijan od radosti; 2. slep od gordosti).
Pa je prefiks koji ukazuje na pravac kretanja ka napred i u tom smislu često ima značenje pojačavanja glagolom opisane radnje do maksimuma, pai malo preko toga. Tako, ako mada znači pijan, onda pamada znači što bi se kod nas reklo žargonski, pijan kao letva, tj. mrtav-pijan. Pali rečnici međutim navode kao značenje za pamada = nepažljivost, indolentnost, neobazrivost. Reklo bi se da ta značenja ne naglašavaju dovoljno snagu kojeu ta reč nosi sa sobom. Neko ko je mrtav pijan nije jednostavno nepažljiv ili neobazriv, takav će vrlo verovatno učiniti nešto vrlo loše, nedolično, predstavljati opasnost i za sebe i za druge. U Pali kanonu pijanstvo se često povezuje sa ludilom. U svom Govoru o plodu Buda govori o rezultatima koji se mogu očekivati ako prekršimo pet pravila vrline, pa kaže: „Yo sabbalahuso surāmerayapānassa vipāko, manussabhūtassa ummattaka-saṃvattaniko hotī.” / „Najmanje što se može očekivati od pijenja rakije i vina jeste ludilo.“ Najmanje! 😃
Pamāda ili pijanstvo je otuda slično ludilu. U budističkim okvirima reč je o ludilu čoveka koji svoje iskustvo ne razume na pravi način.
“a“ je negativni prefiks koja reči na čijem početku stoji daje suprotno značenje i usput, prema pravilima sandhija, duplira suglasnik narednog prefiksa, pa zato imamo dva „p“. Rečnik appamāda prevodi kao „promišljenost, pažljivost, savesnost, obazrivost, marljivost, ozbiljnost“. Očigledno reč je o svemu što je suprotno slepilu pijanstva. Ono na šta se ovde misli jeste obazrivost koju svakako imamo kada recimo, ne daj bože, naiđemo na zmiju otrovnicu ili neku drugu, po život opasnu zverku. Naša svest je potpuno fokusirana, vrlo jasna i bez ikakvih ometanja.
“-ena“ je, kao što smo već naučili na našim časovima, nastavak za peti padež, instrumental, koji označava ono čime subjekat obavlja neku radnju.
Dakle, appamāda je jedan od tri termina koji se odnose na različite kvalitete pažnje ili svesnosti, onoga što se na našem lepom srpskom kaže majndfulnes 🙂 Druga dva termina su sati i sampajañña. Sati dolazi od korena koja sugeriše sećanje ili prisećanje; dok sampajañña sugeriše stabilnu i koncentrisanu pažnju. Sve u svemu, kao što smo videli, etimologija nam otkriva značenje termina appamāda, ali da bismo ga do kraja razumeli, neće škoditi da malo pogledamo i kontekst u kojem se on koristi.
Prvo, appamāda se hvali kao „najveća korist“ za mudroga čoveka. Ona se opisuje da donosi dobro kako u sadašnjem životu, tako i u budućem. Daje dug život, zdravlje, lepotu i plemenito rođenje. Zahvaljujući appamāda svi drugi kvaliteti uma se razvijaju. U jednoj drugoj sutti se kaže:
“…kakav god korisna stanja uma da postoje, ona su ukorenjenja u marljivosti (tj. u apamāda), spajaju se u marljivosti i za marljivost se kaže da je glavna među njima. Kada je monah marljiv, treba očekivati da će on razvijati i negovati plemeniti osmostruki put.
Druge sutte nam govore kako se različiti kvaliteti razvijaju i neguju zahvaljujući apamāda, na primer sedam elemenata probuđenja, appamāda doprinosi da se jooš nepostojeća povoljna mentalna stanja pojave, a Buda objavljuje da je zahvaljujući apamāda stigao do probuđenja. Celo drugo poglavlje Dhammapade posvećeno je ovom kvalitetu uma, a Mahāmaṅgala sutta ga ističe kao jedan od mnogih kvaliteta koji se mogu smatrati najvišim blagoslovom (maṅgalamuttamaṃ).
Jasno je da appamāda ima veoma veliku važnost za svakog budistu, ali šta je ona u suštini? U Saḷāyatana saṃyutti, jedan govor nam kaže da je appamāda povezana sa kvalitetom obuzdanosti:
“Ukoliko neko živi sa obuzdanošću [saṃvuta] u pogledu čula vida, um ne biva uprljan oblicima dostupnim oku. Ako um nije uprljan, rađa se radost. Kada je neko radostan, ushićenje se rađa. Kada je um ponesen ushićenjem, telo postaje mirno. Onaj ko je mirnog tela doživljava sreću. Um u onome ko je srećan postaje koncentrisan. Kada je um koncentrisan, pojave postaju sasvim vidljive [dhammānaṃ pātubhāvā], i takav čovek biva prepoznat kao ‘onaj ko živi s marljivošću‘.“
Appamāda je očigledno sinonim sa „stražarenjem na vratima čula“, ali isto tako sa koncentrisanim umom iz kojeg se može roditi uvid. Ona nam omogućuje da uđemo u niz stanja koja slede jedno drugo: pāmojja, pīti, passambhati, sukha, samādhi, dhammā pātubhavā – a ona su korak po korak, napredovanje ka probuđenju. Ovo poslednje stanje, dhammānaṃ pātubhāvā može se smatrati sinonimom sa yathābhūta-ñāṇadassana, znanje i viđenje stvari kakve zaista jesu.
