36. Da li previđaš nešto?

Vežba: Nekoliko puta na dan, zaustavi se kako bi uočila gde je usmerena tvoja pažnja u tom trenutku I potom otvori sva svoja čula, kako bi pokušala da uočiš šta previđaš da primetiš, a što je prisutno. Naša pažnja obično je selektivna. Šta to ignorišeš?

PODSEĆANJA
Postavi cedulje oko sebe, na kojima je pitanje: “Ignorišem li nešto?” (Pre svega, ne ignoriši ove natpise!) Možeš isto tako podesiti alarm, koji će te podsetiti da se zaustaviš nekoliko puta tokom dana I vežbaš.

OTKRIĆA
Mi ceo dan provedemo sa vrlo sušenim fokusom. Pazimo na to kad se alarm oglasi, šta naš um govori da treba danas da uradimo, šta je na ekranu kompjutera ili TV-a, šta govori glas iz našeg mobilnog. Pažnja nam se proširi jedino kada se dogodi nešto neuobičajeno. Snažan prasak! Uši su na oprezu. Je li to bio sudar dvoje kola ili pucanj iz pištolja? Ili se vreme iznenada promeni I pogledamo u nebo, po prvi put u poslednjih nekoliko nedelja, možda meseci.

Kada se zaustavimo I namerno proširimo svoju sferu slušanja i gledanja, tek tada shvatimo da se oko nas događa toliko toga, a što ne primećujemo. Blokirali smo zvukove koji dolaze iz kuhinje, možda zujanje frižidera, ili šum saobraćaja spolja, osećaj poda pod našim stopama, položaj sunca na nebu, boje prostirke koja je na podu. Možda ćemo uočiti da kada proširimo polje pažnje, dolazi osećaj olakšanja i opuštanja, kao da nam je oduzimalo mnogo energije da svoj fokus održavamo toliko suženim.

Nemoguće nam je da punu pažnju posvetimo svim stvarima odjednom (sem ako naš um nije izuzetno dobro utreniran). Pokušaj. Usmeri punu pažnju na donji deo stopala, uoči svaki osećaj toplote, golicanja, pritiska. Uoči gde su te senzacije najjače, a gde ih možda uopšte nema. Sada pokušaj da održavaš tu pažnju, dok u sebi brojiš po sedam, unazad od sto do jedan. Možeš osetiti kako se um upinje da dve stvari drži odjednom, kako skače sa jedne na drugu, sa stopala na matematiku i nazad.

Ako naš um nije stvoren da bude potpuno svestan dve stvari odjednom, tada uvek ignorišemo mnogo stvari. Na primer, najveći deo vremena ignorišemo svoj dah, dopuštajući telu da diše samo od sebe. Kada ljudi počnu da vežbaju svesnost daha, usmeravajući um na jednostavnu činjenicu disanja, često sebe vežu u čvor, upinjući se da shvate šta je to njihov „normalan“ dah. Koliko dugačak ili dubok bi trebalo da bude? Treba li da, dok dišu, pomeraju samo grudni koš ili i trbušni zid? Pred njima je da nauče da se ne upliću u proces disanja ili da ga forsiraju na bilo koji način, već da dopuste umu da bude svedok disanja, kao kada posmatraju same sebe kako dišu tokom noći, u dubokom snu. Kada vežemo pažnju na dah, tada ne možemo da se posvetimo i listi zadataka koju smo za sebe stvorili i da se brinemo hoćemo li ih uraditi ili nećemo. Na taj način meditacija na dah može sniziti naš povišeni pritisak i smanjiti nivo stresa.

DUBLJE LEKCIJE
Ignorisanje bujice slika, zvukova I drugih podražaja koji zasipaju naša čula može biti izuzetno važno kada moramo da se fokusiramo da završimo neki posao, kao što je čitanje knjige pred ispit, pisanje važnog mejla ili postizanje rekorda u nekoj video igri, ali svako takvo blokiranje troši energiju. Kada nam uspe da se oslobodimo takvih nevidljivih štitova i svesnost otvorimo za sve što nas okružuje, to je kao da smo izašli iz sobe u kojoj je gužva i zagušljivo, te se našli na velikoj poljani u Alpima. Oftalmolozi nam kažu da ako često fokusiramo na predmete koji su sasvim blizu, kao što su knjiga ili monitor, tada bi trebalo da oporavimo oči (i zaštitimo svoj vid) tako što ćemo u pravilnim intervalima posmatrati nešto u daljini. Isti savet dobar je i za naš um. Treba da ga redovno puštamo i te male kutije i omogućimo mu da se širi onoliko koliko je u stanju.

Kada obratimo pažnju na to na šta obraćamo pažnju, to jest, kada malo bolje osmotrimo na šta je naš um fokusiran, otkrivamo da je dijapazon naše pažnje sasvim ograničen. Slično tome, i naše viđenje sveta je omeđeno, usmereno uglavnom na nas same, egocentričan.Egocentričan nije termin koji u budizmu ima pogrdnu konotaciju. To je pre jednostavan opis kako se svi mi ljudi prirodno fokusiramo na same sebe. Tačnije, veći deo pažnje posvećen je traganju za onim što nam pruža zadovoljstvo i na izbegavanje potencijalno opasnih ili neprijatnih stvari, uz ignorisanje svega ostalog. Dugo ću gledati lepu devojku, izbegavati beskućnika i ignorisati osobu koja stoji kraj mene u redu pred blagajnom.

Kada sedimo u meditaciji ili se posvetimo kontemplativnoj molitvi, napuštamo šablone uma koje koristimo pri traganju i izbegavanju. Otkrivamo koliko smo toga ignorisali tokom tog dana, kada smo bili vrlo zauzeti. Namerno otvaramo svest što je više moguće, obuhvatajući sve što jeste, onako kako jeste, kretanje grudnog koša dok dišemo, zujanje sistema za ventilaciju, miris parfema zaostao za nekim ko je upravo napustio prostoriju i sliku čokolade u fijoci radnog stola, koja izranja iz dubine uma. Sve to uočavamo, bez ikakvog unutrašnjeg komentara, kritikovanja i pohvale. Primećujemo takođe da kada krene unutrašnji dijalog, polje svesnost čulnih podražaja istog trenutka se zatvara. Oda umirimo te unutrašnje glasove i još jednom otvorimo svest.

U zenu se to naziva „ne-znanje“. To je posebna vrsta neznanja, vrlo mudra vrsta neznanja. Kada boravimo u ne-znanju, mnoge se mogućnosti otvaraju. Možemo čuti stvari za koje nismo ni znali da su tu – glas cvrčka ili šum lagane kiše koja tek počinje. Možemo čak čuti taj tanani unutrašnji glas koji nam govori neke važne stvari.

Zaključak: Radi pauze koja oporavlja I osvežava, barem jednom na dan zaustavi se u svojim nastojanjima da znaš i činiš. Proširi polje svesnosti i jednostavno sedi i boravi u „ne-znanju“.


Poverenje i vera

Pun mesec – 16. april 2022.

Čak i oni koji život vrline, mogu patnju osetiti
sve dok njihova dobročinstva ne donesu plod.
Ali kad ti plodovi jednom sazru,
radosni rezultati postaju neizbežni.

Dhammapada, 120

Potrebna je vera da bismo izgradili poverenje u zakon kamme. Međutim, pošto vera nije toliko primamljiva kao uvid, neki meditanti ignorišu njezinu ulogu u okviru prakse. Ovde ne govorimo o slepoj veri, koja nas vrlo lako uvali u nevolje. Zrela vera mnogo čini za nas. Možda se osetimo inspirisani da uložimo napor u razvijanje svesnosti i razumevanja, ali zaboravimo da obratimo pažnju na to što nas zapravo motiviše. Vera je poput benzina u rezervoaru. Bez obzira koliko su dobra naša kola, bez goriva nećemo daleko stići. Ne bismo sedeli na stolici ili jastučetu za meditaciju, kada ne bismo verovali da je to za nas dobro. Teško da ćemo se osetiti opuštenim u društvu nekoga u koga nemamo poverenja. Poverenje i vera su moćni motivatori. Samo zato što nemamo sve odgovore na mnoga kompleksna pitanja u životu, to ne znači nužno da smo neuspešni. Poverenje u istinske principe – u Dhammu – i strpljivo čekanje na odgovor može nekada biti upravo onaj pristup koji nam treba.

S ljubavlju,
Ađahn Munindo


Meditacija i tempo življenja

Na povlačenju mi je lakše da meditiram, jer tamo smo svi došli zbog toga. Pa ipak, kada se vratim kući i ponese me bujica života, teško je održati svesnost i mirnu prisutnost. Kako da koristi od meditacije unesemo i u svoj svakodnevni život?

Usporavanje je jedan od načina da negujemo korene svesnosti. To možemo činiti gde god da se nalazimo, u manastiru, ali i kod kuće i na radnom mestu. Govorimo o stvaranju svetskog mira, ali ljudi se moraju isto tako postarati da stvori mentalni prostor, da svoje umove učine zdravim i mirnim. A zdrav um dolazi od praktikovanja svesnosti.

Kada si na poslu ili kada nemaš priliku da sediš duže vremena na nekom tihom mestu, ipak možeš da uživaš makar u nekoliko trenutaka svesnosti. Preporučujem da svako odvoji po jedan minut svakoga sata tokom dana kako bi ovo učinio. Naporno radi 59 minuta, a onda napravi pauzu od jednog minuta i potpuno fokusiraj svoj um na sopstveni dah.

Zatvori oči, ako si u prilici. Ili ako si u kancelariji sa više kolega, drži otvorene oči, pogleda usmerenog pravo pred sobom. U sebi, broj svaki dah, sve do petnaest – što je otprilike jedan minut. Ne razmišljaj o budućnosti, zapravo probaj da ne misliš ni čemu posebnom tih jedan minut. Ako neka misao naiđe, pusti je da zatreperi za trenutak i ode svojim putem. Jednostavno poštedi um svega toga.

Kada se minut završi, dodala si malo ajsnoće svome umu. Dodala si mu i malo snage, kako bi mogao da nastavi narednih 59 minuta. A onda daj sebi reč da ćeš, kada prođe naredni sat, darovati sebi još jedan minut svesnosti. Možeš to učiniti sedeći za stolom u kuhinji ili u kancelariji. Možeš to učiniti pošto si parkirala kola i ugasila motor. Možeš to učiniti do ksi u toaletu. Ako praviš takve jednominutne meditacije čitav dan, to znači da si na kraju posla provela osam minuta u meditaciji. Bićeš manje napeta, razdražljiva, manje iscrpljena na kraju dana. Uz to, dan će ti biti produktivniji i zdraviji, kako psihološki, tako i fizički.

Svako ima odgovornost da svoj um uzme u svoje ruke. Svako od nas mora naučiti kako da uspori. Znaš, ljudi rastreseni, odsutni, bez svesnosti, uvek su u većini! Ako želiš, uvek i vrlo lako možeš krenuti tim putem. Ali ne dopusti da budeš uhvaćena u tu zamku!

Gde god da si – kod kuće, u sali za meditaciju, u kolima, uredu na blagajni – svesnost te može spasti od stresnih, bolnih mentalnih stanja. Svesnost je naša prva pomoć. Ona je kao kada se posečeš ili opečeš, odmah se mašiš za kutiju sa prvom pomoći kako bi zalečila ranu. Potpuno isto važi za um. Kada je um u bolovima, kada je uznemiren ili rastresen, kada patiš zbog toga, zaista ti je neophodna nekakva prva pomoć da povratiš mentalno zdravlje. Ali ako ne obraćaš pažnju na ta bolna mentalna stanja, ona će se samo pogoršati, slično fizičkoj rani. Kada to uzme maha, skoro neprimetno skliznemo u depresiju ili nervni slom. I ta mentalna patnja se onda može manifestovati kao razne vrste oboljenja, od stomačnih tegoba, do srčanih smetnji. Toliko stvari se odvija u tvom umu! I tek kada neka od njih pokrene slom ili ozbiljnu bolest, trgneš se i počneš da se osvrćeš na sve ono vreme koje si sopstveni život činila haotičnim.

Moraš sebe vratiti svesnosti gde god da si, svaki put. Uz redovnu praksu meditacije, dodaj u svoj život i vežbe kakva je ova jednominutna meditacija. Vežbaj sebe na taj način: čim se pojavi nešto što osećaš da iritira tvoj um, zaustavi se i posveti tome pažnju, pre nego što nastaviš ostale aktivnosti tokom dana. Ništa ne zatrpavaj, ne ostavljaj za kasnije, jer to kasnije nikada neće doći. Sada je pravi i jedini trenutak.

Snažne emocije

Kada se jave snažne negativne emocije, kako ih sprečimo da ne preplave um i da ne učinimo nešto loše gonjeni tim emocijama?

Upravo to je razlog zašto nam treba svesnost. Svesnost je tampon zona koja sprečava da se takve stvari dešavaju. Čim se nekakva takva emocija pojavi, odmah razumeš: „Ovo je prolazno, ova emocija neće ostati zauvek.“ I dok to govoriš u sebi, pažljivo posmatraš tu emociju – ne ponavljaš tek mehanički te reči – jasno uočavaš tu emociju i pokrete koje u tvom umu ona izaziva. I dok je tako posmatraš, napravi nekoliko laganih, dubokih udaha i izdaha; lagano izdišeš i posmatraš je kako gubi svoj zamah i postepeno nestaje.

Svesnost nas spašava od toga da budemo poneti tim talasom energije i onda stvorimo lošu kammu za sebe. Koristimo svesnost da motrimo nad svojim čulima i sprečimo stvaranje takve kamme. Međutim, kada se pojavi povoljna emocija, opet koristimo svesnost kako bismo je negovali, razvijali; uložimo napor i zapamtimo šta je porodilo tu emociju. Svesnost istog trena daju dodatnu podršku, koja produžava i ojačava povoljno stanje uma.

Iz ovoga vidimo da svesnost radi u oba pravca – jedan je u vidu štita prema negativnim stvarima, a drugi treba da nas ohrabri da sa radošću učinimo korisnu stvar, za sebe i za ljude oko nas.


The Teacher and the Beast: A Parable

After 10 years of hard study Mojo begins work as a spiritual teacher with only a dozen students. The students have a lot of access to Mojo, in fact hours a week, both in group gatherings and in private interviews. They spend time with their teacher in his home and work shoulder to shoulder in the gardens. Each student feels Mojo knows him intimately.

Gradually Mojo’s reputation grows and within five years there are over a hundred students living at the spiritual center and several satellite groups around the country and overseas. Mojo is busy traveling, attending meetings with people who administer the organization, and meeting with public figures to raise money and smooth the political machinery necessary to keep his organization going. Students get to see him once a month in public talks if he is in town. Often they must watch videotaped lectures from the early years.

Students long for a personal connection with the teacher. If he makes eye contact with them or says an individual word in passing, they treasure it for days. People insert “Mojo says . .. ” into conversation to imply they have talked with the teacher. People begin to vie for any tiny bit of personal contact by rushing to be the first to bring the teacher hot tea at a meeting, or remove his shoes and secretly polish them, weed his garden, or tend his children. His wife at first is happy to have a bevy of students cleaning house, cooking, helping entertain guests, and babysitting. She secretly enjoys being Queen of the Way, loved and waited on by all her husband’s students.

But soon a small unease develops. If her husband sneezes, students rush up with Kleenex, herbal tea, Vitamin C, and offers of therapeutic massage. When will they begin to wipe her husband’s bottom for him?

She has no privacy. When she enters the bathroom at 5 AM with sleep in her eyes and curlers in her hair there is already someone there scrubbing the tub. Someone has been through her drawers and straightened her underwear out. Downstairs in the kitchen someone else is serving her husband tea and discussing the day’s events.

She begins to suspect that people are nice to her because she is an access line to the teacher. She begins to wonder how long and deep therapeutic massage really is.

She has no one to go to for advice. Everyone she knows is her husband’s student and more loyal to him than to her. She is the only one who sees Mojo at his most ordinary, sneaking a forbidden cigarette, and upset when the toilet paper runs out or the children spill their juice. All the other students see his anger as crazy wisdom and try to learn from it .. In fact she suspects that some students feel that she and the children are an impediment to Mojo’s true mission in life, diverting energy from his ability to teach. As a student of the Way herself, she wonders if this is true, and whether she should leave, giving Mojo extra freedom from worldly concerns. She tries to make her demands on him minimal and keep the children out of his hair. She attends parent-teacher meetings and school concerts alone, feeling like she is raising tile children by herself.

Mojo is surprised at how quickly his popularity has risen. At first he was pleased to have so many students. It confirmed the truth of his understanding and his ability to teach. With legions of students eager to do the work of the Way, the community was able to get a lot accomplished, building meditation and dormitory halls, maintaining gardens, and doing community outreach

projects with the poor. As the numbers grew, however, he became frustrated with all the time spent in meetings discussing problems. When financial troubles arose, he had to encourage wealthy students to relinquish worldly goods that might impede their spiritual development.

He has little time to practice himself. He is in such demand that he can’t find time to practice or read to find a source of inspiration. He begins to repeat old talks, and gets tired of hearing himself tell the same spiritual anecdotes.

He misses his time in the garden and the easy interchange with students that occurred in “the old days.” He is further separated from students by the presence of a personal bodyguard, necessary after a threat on Mojo’s life. Mojo himself thinks the guard is unnecessary, as the threat came from a man who had a “break” when he stopped his medication for schizophrenia, after being told not to use mind-altering substances during meditation retreats. But Mojo’s students became quite frightened at the possibility of loosing the only truly enlightened teacher in the Western states, and insisted on the guard.

At first Mojo’s wife seemed delighted to have people help with housework and child care, but lately she is grumpy and short with students who came to the house, complaining that she and her husband had no privacy or time together. It was true that their time alone was minimal, but what could he do with so many students hungry for the true teaching? He was often exhausted, but the scriptures urged him to give of himself until he was no more. His and his wife’s individual desires and concerns were petty and selfish if they stood in the way of the Way…

He enjoyed long retreats, when everyone put aside their trivial concerns and strove for the same goal, enlightenment. It was then that he experienced true, deep intimacy with students in private interview. Their hearts were so pure, so open to his every direction. It was then that he felt himself a true teacher, submitted wholly to the Way, gently guiding students toward realization.

At the end of retreats when everyone left, he felt lonely. What occurred in the interview room was secret, so there was no one he could talk to about his own insights, dilemmas, doubts and triumphs. One student showed exceptional promise, and he found himself beginning to confide in her, telling himself it would help her to know these things when she became a teacher one day. When he was tired, he found himself wanting to rest just for a moment in her arms.

His student was flattered by the extra attention she received, and awed by Mojo’s statements that she had unusual potential for realization. She might even be a teacher some day herself! She treasured every moment with him, and would have been glad to be his daily attendant, doing anything he asked, just to be able to hear a few scraps of his conversations. She learned so much from his every word and gesture! She liked the teacher’s wife, but felt that she should be more generous about sharing her extraordinary husband with his students.

Lately she had been feeling that she and Mojo shared a spiritual bond that was much deeper than ordinary marriage. He had even said that worldly marriage was only for one lifetime but a true, pure, spiritual marriage of minds and understanding would last forever. She wondered what kind of child would be the result of a physical union between two clear beings. In certain traditions when a great teacher died, he could reappear in the form of a infant. Perhaps she would be the vessel to bear such a child!

Jan Chozen Bays: As I Walked Home: Missteps on the Spiritual Path

Duhovna praksa u svetovnom životu

Ponekad osećamo da je Dhamma toliko duboka, da pomislimo kako bi obavezno trebalo da postanemo monah. Ali, iskreno, mnogo je bogatih plodova koje donosi i svetovni život organizovan u skladu sa plemenitim osmostrukim putem. Pribojavamo se da bismo u svetovnom životu bili osuđeni za večito kruženje saṃsārom i bezbroj preporađanja. Pa, postoji li način da odaberem svetovan život, a ipka idemo putem ka dostizanju nibbāne?

Čak ni u vreme dok je Buda podučavao, nisu svi među njegovim sledbenicima postajali monasi ili monahinje. I tako je bilo mnogo laika koji us vežbali i postigli puno probuđenje. Ali morate biti vrlo ozbiljni u svom vežbanju živeći kao laik. Neophodno je malo više truda oko praktikovanja plemenitog osmostrukog puta. Pošto je taj put i za laike i za zaređene, ako se veoma ozbiljno posvetite tom putu i praktikujete ga dosledno, svakako da možete dostići jedno od stupnjeva probuđenja, kao što je prvi stupanj, ulazak u tok ili sotāpanna. U Budino vreme bilo je mnogo ljudi koji su vežbali i dostigli probuđenje.

Zato, ne oklevajte. Ukoliko ne vežbate, ostaćate savladani strahom od saṃsāre, tog nezaustavljivog ciklusa preporađanja. Ako vežbate, nemate razloga da se plašite saṃsāre. Bilo da ste zaređen ili laik, put je isti.

Monasi imaju više pravila i propisa. I taj život je vrlo striktno određene – laici ih nemaju toliko mnogo. Posvećenost monaha je mnogo ozbiljnija, jer se pridržavaju nekih, posebnih pravila. Praksa laika je na neki način lakša, jer ne preuzimaju toliko mnogo pravila.

Ali i monasi i nezaređeni moraju vrlo ozbiljno i marljivo da slede plemeniti osmostruki put.

Bhante Gunaratana